Na Isusovo pitanje tko je on, Šimun Petar mu je rekao da je Krist – Sin Boga živoga. Točan odgovor potaknuo je Isusa da Petru obeća prvenstvo u Crkvi: „Ti si Petar – Stijena i na toj Stijeni sagradit ću Crkvu svoju...“ Već je u prethodim temama naglašeno da je veoma bitno – tko je Krist za vjernike. Isus iz Nazareta označivan je u Novom zavjetu raznim imenima: Nazarećanin, Sin čovječji, Riječ, Jaganjac, Isus, Krist (Mesija), Sluga Božji, Gospodin, Sin Božji, Prorok...
Zanimljivo je da Isus izravno sebe ne naziva Bogom. Velike titule obično mu daju drugi ljudi i to u posebnim događajima i trenucima.
Npr. titulu „Krist“ Isus kao i „Kralj“ dobiva prilikom raspeća na drvu križa. Isus se otkriva kao „Krist“ („Mesija“) – Pomazanik koji sebe prinosi za žrtvu. Isus je Kralj i Bog koji vlada s drveta križa. Svojom poniznošću da umre iz ljubavi za čovjeka i čovjekovo spasenje, pobjeđuje zlo, smrt i grijeh.
Priznamo li Isusa Bogom, time izričemo svu dramatičnost i vrijednost žrtve na križu – Boga koji je došao služiti a ne biti služen:
„On, trajni lik Božji, nije se kao plijena
držao svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe 'oplijeni'
uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.
(Fil 2,6-8)
Isus iz Nazareta je neizravno, prije svega svojim djelima, a tek onda riječima otkrivao svoju božansku narav. Npr. kada je opraštao grijehe, javili su se pismoznanci koje je to vrijeđalo jer su zamjerili Isusu sljedeće: „tko može opraštati grijehe nego Bog jedini!“. Brojna ozdravljenja koje je Isus neprekidno činio jasno su govorila o prisutnosti Božjoj na njemu odnosno u njemu. Krist je izazivao pozornost svojom vidovitošću – poznavao je život pojedinaca (njihovu nutrinu) prije nego ih je upoznao. Isusova božanska narav uočljiva je po snazi njegova govora. On poziva učenike. Govori: „Dođi!“ Apostoli, neuki ribari, odjednom sve napuštaju i kreću za Isusom. Jednostavno, raspolaže ljudskim sudbinama! Ipak, poštuje slobodu osobe.
Nešto izravniji govor susrećemo kada Isus za sebe u određenom kontekstu kaže: „Ja jesam!“. Prema novozavjetnim izvješćima, u svakoj takvoj zgodi, slušatelji židovske tradicije su pali na koljena. Ime je Božje za semitskog čovjeka najveća i neizreciva svetinja koju se nije smjelo niti izgovoriti. Na Sinaju (Horebu) Bog se objavio Mojsiju kao onaj koji jest („Ja sam koji jesam“). Vlastito Bogu je biti. Čovjek može biti i ne biti. Sada jest, sutra možda više i nije. Isus je Bog koji vodi u vječni život, put spasa, „vrata“.
Iz Novog zavjeta jasno je da je Isus također pravi čovjek. Na raznim se mjestima u evanđeljima govori o Kristovim osjećajima, nadama, tjeskobi, žalosti (npr. za mrtvim Lazarom), o srdžbi (ukorio ljude u hramu Božjemu u kojem se prodavalo sve i svašta), žeđi, umoru... Na najdublji način sv. Ivan piše u svom Evanđelju: „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1,14). Tijelo označava čovjeka sa svim slabostima. Vječna Riječ – Bog preuzela je prema tome citatu ljudsku narav postavši nama u svemu slična osim u grijehu. Isus je rođen skromno i siromašno, jednak mnogim ljudima, osim u grijehu.
Crkva je od svojih početaka vjerovala da je Isus Bog i čovjek – obećani Spasitelj. Koristila je obično izraz „Gospodin“ što je ondašnji naziv da je neka osoba u shvaćanju (vjerovanju) ondašnjih ljudi – Bog. Već od početaka kršćanstva javljala su se s vremena na vrijeme drukčija shvaćanja koja su katkad naglašava više Isusovu ljudsku narav, a katkad više njegovu božansku narav. Javljala su se razna krivovjerja. Npr. gnostici su vjerovali da je Isus zapravo Božji anđeo. Nisu mogli prihvatiti da je Bog postao čovjekom, jer su vjerovali da je materija (svijet) potpuno negativna i grješna.
Svećenik Arije u četvrtom je stoljeću pogrešno podredio Isusa Bogu. Tumačio je i učio druge da je Isus – stvorenje Božje, manji od Boga. Isus bi, po njegovu mišljenju, bio neka vrsta poluboga, bića između Boga i čovjeka. Neki su krivovjerci tumačili da je Isus bio čovjek, ali da je prilikom krštenja (naknadno) postao Sin Božji (posinjeni)... I dan danas neki pojedinci pokušavaju osporiti Isusovo božanstvo prikazujući ga kao čovjeka koji je imao ženu i djecu, nije uskrsnuo...
325. godine svi su se biskupi ondašnje Crkve okupili na prvom saboru u Niceji gdje je jasno definirano da je Isus pravi Bog, „istobitan s Ocem“. 381. godine održan je drugi sabor u Carigradu koji je potvrdio božanstvo Duha Svetoga. Svake nedjelje na misi katolici ispovijedaju „Nicejsko-carigradsko vjerovanje“. U svjetlu tih sabora razumljivo je zašto katolici vjeruju u „Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga“. Samo je jedan Bog u tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti.
Od životne je važnosti imati ispravni pojam i vjeru u Boga. Kada Isus ne bi bio Bog, u pitanje bi došlo otkupljenje, pomirenje s Bogom i vječni život (cjelokupna vjera). Naime, kada je čovjek prvim (iskonskim ili istočnim grijehom) raskinuo životni vez s Bogom (izvorom života), javila se potreba za obnovom toga zajedništva Boga i čovjeka. Čovjek sam po sebi je nedostatan da popravi ljudsku narav koja je od početka sklona grijehu. Samo onaj koji je i Bog i čovjek, može čovjeka vratiti u prvotno stanje. Krist nije samo „zaliječio“ prvotni / iskonski grijeh, već je čovjeka uveo u novu dimenziju postojanja koja nadilazu kako onu s početka povijesti, tako i ovu „običnu“...
Da je Isus bio neki božanski duh, a ne i Bogočovjek, u pitanje bi došla ljudska narav. Na svom posljednjem crkvenom saboru (1962.-1965.) u Vatikanu, Učiteljstvo Crkve izrazilo je vjeru da se utjelovljenjem „Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem. Rođen od Djevice Marije, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu“.
Isus kao pravi Bog i pravi čovjek posvetio je i obnovio svaki trenutak čovjekova života, od početka do kraja. Od trudnoće pa do smrti nema više trenutka bez Boga, trenutka koji ne bi bio vrijedan života, ljubavi i darivanja. Svojom božanskom i ljudskom naravi Isus je pravi put za vjernike k Ocu... Sve te i mnoge navedene riječi i rečenice dobivaju svoju životnu snagu u Duhu Svetome – Duhu Oca i Sina, onome koji obnavlja lice Zemlje...
Pitanja i zadaci:
- Zašto je za vjerne katolike bitno je li Isus pravi Bog i čovjek ili nije?
- Što evanđelja govore o Isusovoj božanskoj a što o ljudskoj naravi?
- Što Nicejsko-Carigradsko vjerovanje kaže o Isusu?
- Što znači smrt na križu onoga koji je kao Bog – Život?
- Kako se danas može osjetiti Isusova božanska i ljudska moć i prisutnost?
NICEJSKO-CARIGRADSKO VJEROVANJE
Vjerujem u jednoga Boga.
Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje,
svega vidljivoga i nevidljivoga.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista,
jedinorođenoga Sina Božjega.
Rođenog od Oca prije svih vjekova.
Boga od Boga, svjetlo od svjetla,
pravoga Boga od pravoga Boga.
Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem,
po kome je sve stvoreno.
Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja
sišao s nebesa.
I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice:
i postao čovjekom.
Raspet također za nas:
pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan.
I uskrsnuo treći dan, po Svetom pismu.
I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu.
I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve,
i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.
I u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca;
koji izlazi od Oca i Sina.
Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi;
koji je govorio po prorocima.
I u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.
Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha.
I iščekujem uskrsnuće mrtvih.
I život budućega vijeka. Amen.