Svjetska književnost polazeći od drevnih mitova, legendi i mitologije poznaje razne mitske osobe i likove kao što su Zeus, Odisej, Prometej, Atena i dr. Nitko se ne pita o tome, je su li doista živjeli, javljali se, postojali. Za razliku od njih Isusovo postojanje nije upitno. Tek je u 18. stojeću par filozofa pokušali osporiti da je Isus živio. S vremenom pišu se čak romani, novinske priče, senzacije. Današnji povjesničari suglasni su u tvrdnji da je Isus – povijesna osoba. Ni u kojem smislu Isusova povijesnost nije upitna. Mnogo toga je istraženo o Isusovom životu kao i evanđelja o njegovu životu i djelovanju.
Nazaret danas
Nazaret iz daljine
Dobro je proučiti izvorne dokumente o Isusovu postojanju. Oni svjedoče da je Isus povijesna – stvarna osoba. Ti se dokumenti dijele na kršćanske i izvankršćanske. Izvannkršćanski dokumenti su oni povijesni spisi koji svjedoče da je Isus postojao a pisali su ih nekršćani. Kršćanski spisi su prvotno evanđelja i poslanice (Biblija, Novi zavjet) koje su pisali biblijski pisci, a koji svjedoče životno iskustvo susreta s Kristom.
POVIJESNI IZVORI O ISUSU:
- nekršćanski:
- rimski (Kornelije Tacit, Gaj Svetonije, Plinije Mlađi, Celzo)
- židovski (Josip Flavije, Talmud)
- kršćanski
- kanonski (evanđelja, Djela apostolska, Pavlove i dr. poslanice)
- nekanonski (novozavjetni apokrifi)
Jeruzalem danas
Povjesničar Tacit
KORNELIJE TACIT kao jedan od vodećih povjesničara starog Rima u svojim djelu Anales početkom 2. stoljeća spominje kršćane i Krista:
„Da stane nakraj tim glasovima, podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraženi sa svojih gadosti, a koje prosti narod nazivaše kršćanima. Ime im dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbu prokuratora Poncija Pilata. Potisnuto za čas, nanovo provali to pogubno praznovjerje, ne samo u Judeji, gdje je imalo svoj izvor, već i u samom Rimu...“
Premda ironično govori o kršćanima, Tacit nigdje ne sumnja u povijesnost Isusa Krista.
GAJ SVETONIJE, rimski povjesničar s kraja 1. i početka 2. stoljeća po Kristu, u svom djelu Dvanaest rimskih careva naziva kršćane „ljudima novoga i štetnog praznovjerja“. Na drugome mjestu spominje kako rimski car Klaudije „izagna Židove iz Rima zbog buntovnika Kresta“ (Krista). To je u suglasju s Novim zavjetom. Npr. u Djelima apostolskim govori se o kršćanima koji su došli iz Italije „jer je Klaudije naredio da svi Židovi napuste Rim“ (Dj 18,2).
Car Klaudije
Plinius Secundus
PLINIJE MLAĐI, carski legat, prezirno 111. godine govori o kršćanima, ali je njegov zapis koristan da se uoči „kratko izvješće“ o životu prvih kršćana i svijesti o Kristu:
„Nikad nisam nazočio ispitivanjima o kršćanskim prijestupima. Zbog toga ne znam kako i do kojeg ih stupnja trebam kažnjavati te kako da o tome vodim zapisnik... Tvrdili su da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome što su se određenih dana sakupljali prije zore pjevajući i slaveći Krista kao Boga... Zaraza se ovoga praznovjerja počinje širiti ne samo po gradovima već i po selima i zasocima...“
CELZO, rimski filozof iz 2. stoljeća po Kristu, oštro kritizira kršćane i nauk o Isusovu božanstvu (da je Isus Bog). Poričući njegovo božanstvo, jasno govori o Isusu kao povijesnoj osobi i njegovoj smrti na križu:
„Kakav Bog, kakav sin Božji, kad ga Otac nije mogao spasiti od kazne, a sam nije bio u stanju da je izbjegne? Ne, tvoje rođenje, tvoja djela, tvoj život pokazuju da si čovjek!“
Povjesničar Flavije
JOSIP FLAVIJE, glasoviti židovski povjesničar iz 1. stoljeća u djelu Židovske starine na poseban način govori o Isusu i kršćanima:
„U to vrijeme nastupao je Isus, mudar čovjek, ako ga se uopće smije nazvati čovjekom. Privukao je Židove i Grke u velikom broju. To je bio Krist. Kad su ga optužili naši najuvaženiji muževi, kaznio ga je Pilat smrću na križu. Onima koji su mu bili privrženi, ukazao se živ treći dan; božanski proroci su to kao i bezbroj čudesnih stvari o njemu prorekli. Još i sada žive ljudi koji su se po njemu nazvali kršćani.“
TALMUD, zbirka tumačenja židvoskog zakona spominje Isusa, njegov život, nauk, čuda, raspeće. Premda pisci Talmuda ne prihvaćaju nauk Krista i Crkve, nigdje ne dovode u pitanju Isusovu povijesnot:
„U predvečerje blagdana Pashe Isus Nazarećanin bio je raspet“.
Judaisti čitaju Pismo zdesna na lijevo
u obliku svitka
sv. Matej sv. Marko
sv. Luka sv. Ivan
EVANĐELJA
Evanđelja po Mateju, Marku i Luki čine usporednu cjelinu po svojoj sličnosti pa ih se obično naziva sinoptičkima. Najstarije je Markovo evanđelje (između 65. i 70. god. poslije Krista) – evanđelje usmjereno rimskim kršćanima. Matejevo evanđelje usmjereno je židovskim kršćanima (nastalo oko 80. godine). Lukino evanđelje posebno odražava Isusa solidarnog s patnicima i punim ljubavi za grešnike (nastalo između 80. i 90. godine). Najmlađe je Ivanovo evanđelje s posebnom strukturom – teologijom o Isusu kao Riječi po kojoj sve postoji (nastalo krajem 1. stoljeća).
DJELA APOSTOLSKA
Evanđelist Luka pisac je Djela apostolskih, pete knjige Novoga zavjeta koja na povijesni i vjernički način govori o životu prve Crkve, angažmanu apostola i drugih Isusovih učenika u širenju Isusove spasenjske vijesti diljem ondašnjeg svijeta. Djela apostolska u svom opisu crkvenog apostolskog rada spominju mnoga Isusova djela i poruku. Prije svega izražavaju vjeru u snagu i milost Duha Svetoga koji vodi korake apostola i učenika u hrabrom navještanju Isusa Krista...
sv. Luka
sv. Pavao apostol
POSLANICE
Nakon Djela apostolskih slijede poslanice apostola koja na dubok i svjedočki način dozivaju u svijest Isusove riječi i djela. Svrha im je pomoći širenju i življenju Isusove Radosne vijesti u konkretnom svijetu. 14 poslanica pripisuje se apostolu Pavlu ili njegovoj tradiciji. Slijedi Jakovljeva poslanica, dvije Petrove poslanice, tri Ivanove poslanice, Judina poslanica. Na kraju se nalazi Ivanovo Otkrivenje ili Apokalipsa.
NOVOZAVJETNI APOKRIFI
Krajem prvoga stoljeća nastao je kanon novozavjetnih knjiga. Ukupno ih ima 27. Novozavjetni apokrifi nastaju kada i drugi novozavjetni spisi i kasnije (čak do 3. stoljeća nakon Krista). Nisu dio kanonskih knjiga, naše Biblije. Njihova su imena slična nekim biblijskim knjigama ili događajima: Život Adama i Eve, Mojsijevo otkrivenje, Hermin pastir, Petrovo evanđelje, Tomino evanđelje, Marijino evanđelje, Djela Pavlova i dr. I te knjige svjedoče o povjesnosti Isusove osobe.
Rukopis Tomina evanđelja
Pitanja i zadaci:
1. Kako se dijele povijesni izvori o Isusu?
2. Što je najbitnije za nekršćanske povijesne izvore o Isusu?
3. Kada su nastala evanđelja?
4. Koja je razlika između evanđelja, Djela apostolskih i poslanica?
5. Što su to apokrifi?
U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. 2Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. 3Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. 4Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju - u grad Davidov, koji se zove Betlehem - 5da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna.
6I dok se bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. 7I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.
(Lk 2,1-7)
Hvalospjev Marijin
"Veliča duša moja Gospodina,
47klikće duh moj u Bogu,
mome Spasitelju,
48što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji
zvati blaženom.
49Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!
50Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.
51Iskaza snagu mišice svoje,
rasprši oholice umišljene.
52Silne zbaci s prijestolja,
a uzvisi neznatne.
53Gladne napuni dobrima,
a bogate otpusti prazne.
54Prihvati Izraela, slugu svoga,
kako obeća ocima našim:
55spomenuti se dobrote svoje
prema Abrahamu i potomstvu njegovu
dovijeka."
56Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
(Lk 1,46-56)