Pulska arena poznata je po gladijatorskim borbama. Zato je vrijedno pročitati tekst koji podsjeća na vremena kada su kršćani po cijeni svoga života branili svoju vjeru. Vjera se nije mogla uništiti nikakvim prijetnjama, progonima i ubijanjima. Nikakve zvijeri nisu mogle ugroziti kršćanstvo koje se sve više širilo današnjom Istrom u prvim stoljećima kršćanstva. Što su Rimljani više ubijali kršćane, to se kršćanstvo više širilo i jačalo u vjeri i svjedočenju.

 

 

O tome što se doista nekoć događalo u pulskoj areni, dobro je u glavi vizualizirati kako je to izgledalo. Pokušajmo se u mašti vratiti 1900 godina unazad.

Pulska arena – amfiteatar se sastojao od dviju osnovnih razina - na donjoj razini nalazili su se podzemni hodnici usječeni u kamen u kojima su se držale životinje i gladijatori pripremali za borbu, kako bi na gornjem nivou (borilištu ili areni) priuštili igre građanima željnima borbe, krvi i zabave. Na takvim su podijima brojni neustrašivi i hrabri kršćani - mučenici prvih stoljeća kršćanstva podnosili junačku smrt za vjeru i Krista. Doista,  kako je to i Tertulijan pisao, »krv mučenika bila je sjeme novih kršćana«, pa i u istarskim krajevima u kojem se kršćanstvo već rano pojavljuje i širi. Progoni kršćana trajali su sve do 4. stoljeća. Mučenja su bila okrutna.

Cijelo je borilište i prostor za gledatelje (cavea) u ono doba bio okružen lukovima raspoređenima na dva visinska kata i najgornji kat činili su, kao i danas, četvrtasti prozori. Danas se točno zna da su Rimljani prilikom izgradnje pulske arene bili praktični matematičari, jer su novija mjerenja dokazala da je pulska arena po svome tlocrtu elipsa (velika os duga je 131,34 m, a mala os 104,53 m).

Arena je u rimsko doba mogla primiti, u prvom redu zbog tadašnjeg izgleda i funkcionalnosti prostora, dvostruko više ljudi nego danas - pretpostavlja se više od 20.000 gledatelja i po svojoj veličini predstavljala je šesti amfiteatar u svijetu, u kojima se igrama moglo prisustvovati i pri kiši, jer je arena bila pokrivena posebnim platnenim krovom pričvršćenim na stijenke arene.

 

Danas arena može prihvatiti manje od 10.000 ljudi, ona naime po unutarnjoj strukturi gledališta više nije amfiteatar, nego je poput klasičnog teatra usmjerena prema zapadnoj strani. Mnogo je godina prošlo, arena nosi u sebi mnoge tajne minulih vremena. Današnje zidine svjedoče o burnoj prošlosti čiji tragovi još uvijek postoje.

 

 

Kršćani su u doba Rimljana bili progonjeni i u današnjoj Puli. Jedno neobično svjedočanstvo života govori o progonima zbog svoje vjere i u 20. stoljeću. Riječ je o Istraninu, budućem hrvatskom svecu. Živio je samo 27 godina. Naučimo kratku priču o ovome hrvatskom svećeniku i mučeniku.

Rođen je u selu Čabrunići kraj Svetvinčenta u Istri. Osnovno obrazovanje stekao je u Juršićima, a srednjoškolsko u sjemeništima u Gorici i Kopru. Studirao je filozofiju i teologiju u Rimu na sveučilištu “Gregoriana”. Za njegovo školovanje zauzeo se bl. Alojzije Stepinac.

Za vrijeme II. svjetskog rata, 1943. postao je svećenik. Bio je župnik u Baderni do 1945. To su bila strašna ratna vremena kada su u Istri bile tri vojske - partizanska, njemačka i talijanska. Osobitu pozornost posvetio je odgoju djece i mladih, pomagao je svima koji su bili u potrebi. Izjavio je:

 

“Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji to traže – i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.”

Primao je prijetnje s raznih strana pa je u svom dnevniku zapisao:

 

“Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado… Želim umrijeti za slavu Božju i spasenje duše svoje i duša svojih vjernika.”

 

U jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru.
 
Predavao je vjeronauk u školi, okupljao mladež, obnovio crkveno pjevanje, uveo pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, organizirao pučke misije i karitativnu djelatnost. Protivnici vjere su ga napadali, ali nije htio pobjeći u Italiju: ”Ako me ubiju, ubit će me za Boga i vjeru.”

U jesen 1946. postao je nastavnik i odgojitelj u Sjemeništu i Gimnaziji u Pazinu. Posvetio se odgoju i obrazovanju sjemeništaraca. Imenovan je tajnikom “Svećeničkog zbora sv. Pavla”. Zalagao se za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve. U proljeće 1947. komunističke vlasti predstavile su “petogodišnji plan”, kojim su tražili radne akcije nedjeljom, zabranu vjeronauka u školama te udaljavanje Crkve iz javnog života. Miroslav Bulešić se tome odlučno usprostavio.

U kolovozu 1947. pratio je u Buzetu, delegata Sv. Stolice dr. Jakoba Ukmara, koji je dijelio sv. krizmu. Komunisti su ih htjeli spriječiti, ali nisu uspjeli. Dan nakon toga, bila je sv. krizma u Lanišću. Tamo su komunisti napali Miroslava u župnoj kući i izboli ga nožem. Preminuo je od rana. Nije dopušteno da bude pokopan u svojoj rodnoj župi u Svetvinčentu, nego je pokopan u Lanišću. Tek će 1958. njegovo tijelo biti prenesno u crkvu u Svetvinčentu.

Tadašnji je papinski nuncij Joseph Harley rekao:

 

”Vi ste više dobili smrću toga mladog svećenika, nego li ste izgubili, jer ste dobili sveca i mučenika.”

Biskup Dragutin Nežić započeo je 1956. službeni postupak za proglašenje blaženim, ali su komunističke vlasti to zabranile. Postupak je 1957. otvoren u Rimu, a 28. ožujka 2000. porečko – pulski biskup Ivan Milovan prebacio je postupak u Hrvatsku. Biskupijski postupak je zaključen 2004. godine, te je sva dokumentacija poslana Kongregaciji za proglašenje svetih u Rimu.