Jedan je filozof rekao da je čovječanstvo u 20. stoljeću u svemu napredovalo (tehnika, kultura, znanost, umjetnost, standard...) osim u jednome – u moralu. Prethodno je stoljeće ostalo strašno po svojim ratovima, mučenjima, okrutnostima. U sjeni svih tih događanja pojavila se negdje krajem tisućljeća nova znanstvena disciplina – bioetika. Izraz „bioetika“ dolazi od dvije riječi „bios“ – život, „ethos“ – običaj, navika. Bioetika je znanstvena disciplina koja proučava ljudski život u svjetlu etike (morala). Nastala je kao pokušaj da se zaštiti dostojanstvo života pred kušnjama tehnike, ratova, profita, ideologija, previranja...
Bioetika je znanstvena disciplina koja pokušava vrednovati ili jednostavnije rečeno – „vagati“. Npr. neki se pojedinci odluče na pobačaj. Kažu da nemaju novaca za novi život. Bioetika koja u svojim temeljima ima život i moral (etiku), prosuđuje odluku. Novac je važan, ali prednost ima život. Umjesto prekidanja života moglo se obitelji materijalno pomoći, zaštititi dijete, pokazati solidarnost (kršćansku solidarnost!). Život ima prednost pred svime ostalim. Ako se mora birati između dva zla, uvijek se bira manje. Ljudski život je najveći dar i blago.
Dakako, stvari u životu znaju biti veoma komplicirane i teške. Ipak, neupitna je potreba teorijskih i praktičnih istraživanja koja mogu pomoći u boljem i ljepšem životu (za sve, ne samo neke). Bioetika je postala redoviti predmet na teološkim (crkvenim) fakultetima.
Bioetička problematika odnosi se na mnogo područja života. Neka od njih navedena su u prethodnoj temi: „Granična pitanja medicine, etike i religije“. Ovdje se oslanjamo na Katekizam Katoličke Crkve i na osnovna područja života za koje se zauzima Crkva u obrani dostojanstva ljudskoga života posebno života djece, siromašnih, slabih i nemoćnih. Uzor i najbolji učitelj jest Isus Krist.
Na prvome mjestu stavljamo – poštivanje duše drugoga. Dobri vjernici istinski vole sve bližnje (ne samo svoju rodbinu). Brinu se i za njihovo najveće dobro, a to je život u ljubavi Božjoj – vječno spasenje. Vjernici su pozvani navještati drugima istinu spasenja, prije svega vlastitim životom. Savjesnom vjerniku ne može biti svejedno, je li netko upoznao istinu spasenja ili luta u sebičnosti samodostatnosti. Potpuna suprotnost poštivanju duše (nutrine) drugoga jest sablazan – navođenje na grijeh. Posebno je teška ako u njoj sudjeluju duhovni autoriteti, roditelji, odgajatelji. Sablazan mogu izazvati i nepravedni zakoni, propisi, moda i javno mnijenje.
Poštivanje zdravlja ulazi također u važne moralne i vjerničke odredbe. Neumjerenost u jelu i piću poznata je kao težak grijeh. Robovanje raznim porocima i ovisnostima također je moralni nered. Čovjek mora paziti na svoje zdravlje jer mu je darovano zajedno sa životom. Korisno je baviti se športom pogotovo ako isti vodi većem zdravlju, zajedništvu s drugima, razvijanju određenih principa u životu i samodiscipline. Ne smijemo zanemariti svoju dušu ali ni tijelo.
Osobu treba poštivati i u dimenziji znanstvenih istraživanja. Čovjek – pojedinac ne smije biti podvrgnut pokusima. I kod izričitog pristanka pojedinca potrebno je osigurati da opasnosti ne mogu nesrazmjerne činu. Znanstveno istraživanje i medicina treba uvijek biti u službi života u kojemu svi pacijenti imaju jednako dostojanstvo, zaštitu i potrebnu brigu.
Poštivanje tjelesne cjelovitosti odnosi se na prisutan problem nasilja, otmica, prijetnji, tortura, kažnjavanja. Osim liječničkih (medicinskih) zahvata strogo iscijeliteljskog značaja, crkveni se stavovi oštro protive amputacijama, sakaćenjima ili sterilizacijama koje se izravno i namjerno vrše nad nedužnim osobama.
Briga za starije, bolesne i nemoćne posebno je vrijedno djelo milosrđa. Veoma je pohvalno postoje li u određenom narodu i državi hospicijski centri gdje se posebno školovani pojedinci ali i rodbina (i volonteri) brinu za ljude koji potpuno ili djelomice ovise o tuđoj pomoći. Mnogi od njih veći dio svoga života provedu u takvim centrima (kojih je nažalost vrlo malo ili su skupi!).
Poštivanje mrtvih djelo je tjelesnog milosrđa. Umirućima treba pružiti svu pažnju i njegu da im se pomogne proživjeti posljednje trenutke s dostojanstvom i mirom. Neka ih prati molitva i toplina zajedništva. Ukućani će se na vrijeme pobrinuti da bolesnik primi sakramente koji pripremaju za susret s Gospodarom života... S tjelesima pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća.
Zaključno možemo reći da je Crkva, nasljedujući Kristov primjer, pozvana služiti svima, osobito onima u potrebi. Ne zaboravimo da je Isus osobitu ljubav pokazivao osobama na rubu društva, zapostavljenima, osamljenima, bolesnima.
Crkva Kristova sa svim svojim vjernicima pozvana je zalagati se za ljudska prava, za obranu života i poštivanja dostojanstva osobe, služeći se spoznajama iz bioetike... Vjernost i poštivanje čovjeka izraz je vjernosti i poštivanja Gospodina. Stoga je razumljiv angažman Crkve na društvenom, humanitarnom, medicinskom i znanstvenom planu. Dovoljno je sjetiti se života blagopokojne Majke Tereze i Pape Ivana Pavla II. Svaki vjernik – katolik pozvan je živjeti i braniti život i kvalitetu života učeći se od Krista.
Pitanja i zadaci:
- Što je bioetika i zašto je važna?
- Što je mjerilo vrednovanja u bioetici?
- U kojoj knjizi nalazimo preglednu bioetičku problematiku u svjetlu crkvenog učenja?
- Na koja se sve pitanja odnosi bioetička problematika?
- Koje se od tih područja čini trenutko najaktualnijim? Zašto?
- Koje te od navedenih područja (u ovoj i prethodnoj temi) najviše potiče na vlastiti angažman služenja bližnjemu?
- Zašto je Katolička Crkva aktivna u bioetičkim istraživanjima i djelovanju?
„Jedino je ljudima svojstveno da imaju
osjećaje dobra i zla, pravde i nepravde,
i druge osjećaje istoga reda.“
(filozof Aristotel)
„Ti ga učini malo manjim od Boga,
slavom i sjajem njega okruni.“
(Biblija, Ps 8,5-6)
„Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh. Prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih.“
(Biblija, Jer 1,4-5)