Civilizacija ljubavi i kultura svetosti

• Biti vjernik, biti kršćanin ne znači samo vjerovati u Boga. Znači prije svega – vjerovati Bogu (osobni odnos!). Potrebno je vjerovati Isusu kada poziva da ga nasljedujemo, vjerovati nebeskom Ocu da su svi ljudi djeca Božja, vjerovati Duhu Svetome kada potiče na djela dobrote.
• Istinska vjera je samo ona koja je duboko ukorijenjena, cjelovito življena, koja je prožela i oplemenila čitava čovjeka i njegovu okolinu.

• Zahtjev vremena je duhovna transformacija – preobrazba – trajno i neprestano obraćenje: prihvaćanje Krista i njegova evanđelja koje nosi vidljivu promjenu života.
• Potrebno je da se na osobnoj razini dogodi – kultura svetosti, a na široj, društvenoj razini – civilizacija ljubavi. Traži se evanđeoska dobrota i probuđenost svijesti i duha.
• Danas više nije dovoljno neko «dekorativno kršćanstvo» već stvarna, praktična, živa vjera.

• Imperativ je vremena – izgrađivati i produbljivati – jednu temeljnu kulturu bratskih i sestrinskih odnosa u Kristu, nesebične pomoći, razumijevanja, dijaloga – iznad svega – obraćenja.
• Samo duhovno obnovljeni pojedinci mogu obnoviti društvo.

• Danas ima vjernika koji žive kao da Boga nema, sve im je u životu ispred i iznad Boga. Premda vjeruju u Boga, oni su praktični ateisti.
• «Jedini istinski neprijatelj kršćaninu je on sam, stari čovjek u njemu. Drugo su sve projekcije i opravdanja» (Željko Mardešić, sociolog).

Pitanja i zadaci:

1. Što je istinska vjera?

2. Na kojoj se razini događa civilizacija ljubavi, a na kojoj kultura svetosti? U kakvom su odnosu?

3. Tko su to praktični ateisti?

4. Što je duhovna transformacija čovjeka i zašto je važna na društvenoj razini?

5. Kako tumačite tvrdnju prof. Mardešića? Zašto je i kako kršćanin sam sebi najveći neprijatelj?

6. Na temelju priloga odgovori, što je obraćenje i zašto je važno?
7. Navedi barem tri oznake svetosti.
8. Koji je od navedena tri oblika morala – zreo vjernički moral? Zašto?

Civilizacija ljubavi. Kultura svetosti.

Znakovi Božji.

Govor Božji.

Papa Ivan Pavao II.

Papa Ivan XXIII.

Majka Tereza.

S. Marija Petković.

Alojzije Stepinac.

Poruke velikana, svetaca, blaženika.

Graditi civilizaciju ljubavi, kulturu svetosti.

Početi od sebe.

Vlastiti primjer.

Činiti djela.

Omogućiti znakove Božje.

Dopustiti govor Božji.

OD OBRAĆENJA DO SVETOSTI

1. OBRAĆENJE – zapravo je odgovor čovjeka na Božji poziv. Bog na tajanstven način zove čovjeka, a on se odaziva. Odgovor na Božji poziv je – obraćenje. Svetost počinje obraćenjem.

Obraćenje ima dva glavna obilježja:

1. napuštanje zla i grijeha (starog čovjeka) (NIJEČNI VID)
2. prihvaćanje Evanđelja (Radosne vijesti, Isusovog navještaja) (POZITIVAN VID)

Obraćenje omogućuje čovjeku da bude istinski čovjek, da napusti sebičnost, da voli sve, da živi u blizini Božjoj. Obraćenje je uz vjeru – uvjet za spasenje i vječni život.

1. BOŽJE ZAPOVIJEDI – one su Božji savjeti i upute kako ostvariti smisao života ljubeći Boga i bližnjega (put prema dobroti i svetosti).

1. SVETOST:

1. U konačnici samo je Bog svet.
2. Kršćani su sveti ukoliko žive u Božjoj ljubavi objavljenoj po zapovijedima.
3. Biti svet znači biti nov, obnovljen čovjek koji raste u milosti i mudrosti Božjoj.
4. Biti svet znači usklađivati svoju volju s voljom Božjom. («Neka bude volja tvoja!»)
5. Biti svet znači biti istinski čovjek – čovjek u najljepšem smislu te riječi.

Uzroci (razlozi) moralnog postupanja

Jedno od važnih pitanja u moralu jest: ZAŠTO ČINITI DOBRO?

Zašto biti dobar, pravedan?

Prema odgovoru razlikujemo TRI VRSTE MORALNOG POSTUPANJA:

MORALNO I PSIHOLOŠKI ZREO ČOVJEK DJELUJE PO ZRELOM AUTONOMNOM ODNOSNO TEONOMNOM MORALU.

CILJ JE KRŠĆANSKOG ODGOJA DJELOVATI SLOBODNO PO TEONOMNOM MORALU.