Krist koji je prošao zemljom čineći dobro, rušeći predrasude, granice i prepreke među ljudima, zapovijedio je ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. Prepoznatljiv znak kršćana jest njihovo zajedništvo i ljubav: „Budete li imali ljubavi jedni prema drugima, po tome će svi znati da ste moji učenici“ (Iv 13,34-35). To je temeljna molba i zapovijed kršćanima za sve generacije.
Ima li što ljepše u vjeri, nego da su svi kršćani sestre i braća u Kristu? Zamislimo: Bog je u Kristu svima Otac, svi su kršteni djeca Božja – međusobno braća i sestre. To je činjenica vjere – duhovna istina i stvarnost. To duhovno bratstvo i sestrinstvo trebalo bi biti jako poput krvnog srodstva ili čak jače. Kršćani su u vjeri novozavjetni narod Božji – narod koji ne poznaje granica.
Od krštenih se vjernika traži ozbiljnost i odgovnost. Biti vjernik nije privilegij već zahtjevna služba. Vjera mnogo daje čovjeku (nove oči za novi život), ali i mnogo traži (pravu ljubav za pravu sreću). Traži se nova kultura međuljuskih odnosa. Već bi se po djelima moralo moći zaključiti da je netko kršćanin. Žalosno je ako vjernici ostave suprotan primjer: mole se i svađaju, idu na obrede a mrze, slave blagdane a ne žive u svjetlu. Svjetlost i toplina kršćanske vjere i ljubavi mora se moći očitovati. Najvažnije je ono što se događa u nutrini, ali i kada se vjera konkretizira u djelima.
Krist je prije svoje muke, smrti i uskrsnuća, opisujući kraj svijeta i svoj drugi dolazak na ovaj svijet, izrekao sljedeći kriterij suda: „Sve što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“. Isto tako je kazao: „Sve što ne učiniste jednom od ove moje najmanje braće, ni meni ne učiniste“ (usp Mt 25,31-46). To „činjenje“ ili „ne činjenje“ je vezano uz zbrinjavanje gladnih, žednih, bolesnih, utamničenih... Cijela vječnost ovisi o solidarnosti s potrebitima. Krist se upravo s njima poistovijetio.
Uskrsna poruka proslavljenog Krista bila je: „Mir vama!“. Božji mir daje snagu za uspostavu pravednih odnosa između ljudi. Za to je potrebna otvorenost, želja i rad na sebi. Zato je važna nedjeljna misa kao susret s uskrslim Kristom koji daje mir: „Pružite mir jedni drugima!“. Tako treba shvaćati misu – darivanje mira Božjega čovjeku. Misa nije neki obred - ritual, već ulaženje u zajedništvo Božje koje uključuje zajedništvo s bližnjima.
Umjesto da osuđujemo one vjernike koji idu na misu a ne žive dobrotu i ljubav, trebamo se pitati – svatko pojedinačno – „Što ja činim?“, „Kako ja živim?“, „Živim li kao kršćanin ili poganin?“, „Živim li vjeru tradicionalno kao neku modu ili folklor ili nastojim evanđeoski slijediti Krista?“. „Kako živim vjeru...?“ (...)
(...) (...).
Počnimo od sebe u Duhu Svetome i savjesti propitivati vlastiti život ne sudeći olako druge ljude.
Uvijek je dobro ostaviti neko vrijeme samo za sebe. Otići u svoju sobu. Ostati u tišini i miru. Tražiti oko sebe Krista i njegovu blizinu. Čekati i osluškivati njegovu prisutnost, nadahnuće, riječ. Svaki dan pohvalno je završiti kratkim ispitom savjesti – „Što sam loše učinio danas?“. Pohvalno je također pitati se: „Što sam dobro učinio danas?“. Za loša se djela pokajati, a za sve dobro zahvaliti. U slučaju težih grijeha postoji ispovijed. Na samoj misi opraštaju se lakši grijesi pod uvjetom kajanja i dovoljne ozbiljnosti.
Vrijedno je za rast u zajedništvu čitati Bibliju. Prelijep je ulomak iz Djela apostolskih gdje se opisuje život prvih kršćana – prve Crkve:
Prva kršćanska zajednica (Dj 2,42-47)
42Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. 43Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. 44Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. 45Sva bi imanja i dobra prodali porazdijelili svima kako bi tko trebao. 46Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu 47hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike.
Primjer prve kršćanske zajednice, temeljan je primjer za sva vremena. U svjetlu toga teksta mogu se vrednovati današnje župe, crkve, obitelji. Mogu se vrednovati i razredi vjeroučenika: „Živimo li vjeru u radosti i zahvalnosti, molitvi i zajedništvu?“ Živimo li kao jedno u Kristu Isusu?
Pitanja i zadaci:
Što je po Kristovim riječima – prepoznatljiv znak da je netko njegov učenik?
- Zašto su svi kršćani – kršteni vjernici – braća i sestre?
- Koji je kriterij suda na kraju vremena?
- Zašto je važna nedjeljna misa glede dobrote?
- Kako je živjela prva kršćanska (crkvena, apostolska) zajednica?
- Ponovno pročitaj sve navedene misli. Odaberi nekoliko misli koje su ti najljepše. Zapiši ih u bilježnicu. (Zajedno s odgovorima na pitanja).
nauk apostolski, zajedništvo,
lomljenje kruha, molitva
strahopoštovanje
čudesa i znamenja
bijahu združeni
bijaše zajedničko
jednodušno i postojano
hrlili u Hram
u radosti i prostodušnosti srca
zajednički uzimali hranu
hvaleći Boga
pridruživao spasenike
prva kršćanska zajednica
današnje zajednice
današnje generacije
današnji vjeroučitelji
današnji vjeroučitenici
današnji vjeroznanci
gdje smi mi danas?
koliko živimo apostolski duh?
kako živimo Kristov duh?
kako djelujemo na druge?
kako djelujemo na sebe?
(...)