Jedna od velikih oznaka po kojoj se čovjek razlikuje od drugih živih bića na Zemlji jest njezina / njegova sloboda odnosno slobodna volja. Neki pojedinci znaju pitati na vjeronauku, zašto čovjek griješi ako je stvoren od Boga. Odgovaramo u duhu vjere ali i razuma (logike) da je čovjek – čovjek upravo po slobodi. Čovjek nije stvoren da bude poput računala koje će slijepo ispunjavati sve naredbe na način na koji je programirano. Čovjeku je darovana sloboda ali i mogućnost prosudbe slobode.
Čudesno je što se u čovjeku nalazi unutrašnji glas koji ga opominje da čini ovo a izbjegava ono. Čudesno je što se unutar samog čovjeka nalazi vrhunski zakon dobrote koji ga kontrolira. Pojedinac može nešto sakriti zakonu, propisima, roditeljima, profesorima, ali ne može sakriti svojoj savjesti. Dobra i prava savjest jača je od bilo kojih naredbi i odredbi. Imati dobru savjest znači biti dobar i sretan čovjek. Imati dobru savjest znači izbjeći mnoge sukobe, razočaranja, gubitke.
Čovjek je čudesno biće po svojoj slobodi i savjesti. Po svijesti i savjesti čovjek je sličan Bogu (stvoren na njegovu sliku i priliku). Po glasu savjesti slika Božja (čovjek) osluškuje i čuje glas Božji. Bog govori po nutrini, po savjesti, po unutrašnjim poticajima. Ipak, na tome je (unutrašnjem, duhovnom) području potreban oprez. Naime, bitno je imati ispravno razvijenu savjest. Savjest, nažalost, može biti „iskrivljena“, bolesna, kruta, hladna... Sve to ovisi o tome kako je pojedinac postupao u životu (sazrijevanju).
Bitno je je li netko slušao glas svoje (vlastite) savjesti ili mu se svjesno odupirao. Bitno je kako se tko odnosio prema svojoj nutrini (duhu). Jesmo li duhovnu razinu podredili materiji, novcu potpuno zanemarivši svoju nutrinu i duh? Bog je stvorio čovjeka kao cjelinu duha i tijela. U suvremeno je doba često slučaj da se duhovna razina zanemaruje, a drži se do tijela. Kada jednom možda i spozna važnost duha, neki pojedinci zalutaju. Umjesto da se otvore pravoj istini, ona ili on poseže za nekim iscjeljenjima, seansama, duhovnim tehnikama koje nisu dobre ni za vlastitu vjeru a ni za vlastiti duh (dušu).
Dvije su glavne vrste iskrivljene savjesti. Jedna se zove skrupolozna ili sitničava savjest, a druga laksna ili popustljiva savjest. Sitničavoj je savjesti skoro sve grijeh, čak i beznačajne sitnice. Sitničava savjest mnogo drži do izvanjskog vršenja propisa ali malo do dubine poruke Evanđelja a to je milosrđe i djelatna ljubav.
Popustljiva savjest, naprotiv, ni u čemu ne vidi grijeh. Za popustljivu je savjest sve dobro. Bog je dobar pa će sve oprostiti, reći će osoba popustljive savjesti. Takva osoba osuđuje stavove Crkve koji joj se čine prezahtjevnima. Takvi pojedinci negiraju potrebu sakramenata. Za njih je dovoljno unutrašnje pokajanje. Konačno, reći će, da je vjera kao i grijeh nešto što određuje sam pojedinac. Takvi ljudi ne priznaju istinu kao takvu, već sami grade svoju istinu.
Mogući su i gori oblici savjesti. Neki pojedinci oduševljeni određenom ideologijom (zlim učenjem koje unosu neistinu i mržnju) znali su u ime savjesti činiti ovo ili ono. Mnogo je nedužne krvi proliveno zbog savjesti koja nije bila u pojedincu dovoljno jaka da se odupre zlu i utječe na pozitivno mišljenje. Dugotrajno kršenje ili oglušivanje na poticaje savjesti može dovesti do njezina utihnuća (neučinkovitosti). Zato je veoma potrebno njegovati svoju savjest u duhu pozitivnih učenja, u duhu razuma, u duhu dobrote i poštivanja drugoga.
Sreća se postiže usuglašavanjem slobode i savjesti. Sreća se postiže mirom dobre savjesti. Ne može se vlastita sreća graditi na tuđoj boli ili nesreći. Sloboda na taj način nije ometanje nekoga u radu (npr. problem nediscipline). Čovjek sve može činiti ako pri tome ne ugrožava drugoga. Možda je sve to jasno u teoriji, ali ne i u praksi. Praksa (a to je život naš svagdašnji) pokazuje, nažalost, česta ugrožavanja slobode drugoga u želji za vlastitom slobodom. Netko je „veći“ ako drugoga ponižava, ako se zna „nametnuti“, ako druge ogovara...
Upravo vjera u Trojedinog Boga, u Isusa kao Boga i čovjeka – omogućuje izvrsno njegovanje vlasite savjesti. Deset Božjih zapovijedi nisu neki izvanjski propisi, već unutrašnji zakon koji postoji u svakome čovjeku. Taj unutrašnji zakon zapisan u Dekalogu zakon je duha (savjesti) ljudi svih vremena i svih prostora. Iskrena i djelatna ljubav prema Bogu i čovjeku (i samom sebi) omogućuje suglasje mira i sreće, slobode i savjesti... Ostaje presudna odluka na svakome pojedincu, kako graditi slobodu!
Pitanja i zadaci:
- Zašto čovjek griješi ako je stvoren na sliku Božju?
- Po čemu je čovjek sličan Bogu?
- Zašto je vrijedno imati „dobru i mirnu savjest“?
- Koja su obilježja sitničave savjesti?
- Koja su obilježja popustljive savjesti?
- Do čega dovodi dugotrajno kršenje svoje savjesti?
- Što vodi izvrsnom njegovanju savjesti?
- Da vidiš na putu izgubljen novčanik, bi li ga vratio? Zašto?
- Da vidiš kako tvoj prijatelj neopazice upisuje ocjene u imenik, što bi učinio? Zašto?
- Da jednog dana imaš priliku primiti mito, bi li to učinio? Zašto?
Zahvaljujemo svemogućem Gospodinu
što nam je darovao svoje zapovijedi koje nam
pokazuju kako ispravno i sretno živjeti s drugima.
Zahvaljujemo mudrome Gospodinu
što nas je uresio savješću koja nas
stalno opominje da činimo dobro i izbjegavamo zlo.
Zahvaljujemo milosrdnom Gospodinu
što nam je pokazao kako treba voljeti
svoje bližnje, kako biti slobodan od mržnje.
Zahvaljujemo velikom Gospodinu
što nam je ostavio zapovijed ljubavi
kao temeljni znak raspoznavanja u vjeri.
Zahvaljujemo dobrom Gospodinu
što nam je udijelio slobodu od oholosti,
oslobodivši nas za život djece Božje.
Zahvaljujemo Gospodinu kao savršenoj
Slobodi, Ljubavi i Pravdi.
Po Kristu Osloboditelju našem.
Amen.