Rapravljajući o smislu života, došli smo do odgovora da je za vjernike Bog – najveće i konačno dobro (uzrok i svrha svega što jest). Sve u životu ima neki svoj smisao (život, rad, učenje, ljubav, šport, novac, brak, obitelj...). Ipak, sve to i pojedinačno i zajedno ne može biti konačni smisao života. Pojedini događaji u životu imaju smisla ukoliko postoji temelj koji sve obuhvaća i daje cjelinu (smisao). Smrt koja dolazi prije ili kasnije čini život ozbiljnim i usmjeruje pogled k vidicima koji nas nadilaze.

Netko vjeruje u Boga, netko ne. Nije samo pitanje, postoji li Bog. Važno je također pitanje, kakav je Bog. U kakvog Boga vjerovati? Kada današnje mlade upitamo, u kakvog Boga vjeruju kršćani, odgovorit će, da kršćani vjeruju u jednoga Boga. Odgovor nije cjelovit. U jednoga Boga vjeruju i židovi i muslimani. Biblijski Bog doista jest jedan. Međutim, to je samo mali dio onoga što vjernik vjeruje o Onome koji je veći od svih naših malenih promišljanja, znanja i riječi.

Prije nego se dade bilo kakav odgovor o našoj temi koja je veoma važna, ozbiljna i dubinska, potrebno je suočiti se s vlastitom slikom (pojmom) Boga. Potrebno je da se svatki vjerotražitelj upita, u kakvog Boga vjeruje. Je li Bog neki strogi sudac („policajac“) koji prosuđuje i „kažnjava“ grješnike? Je li Bog neka ideja, misao, inteligencija (koju se jedva može dokučiti)? Je li Bog nešto neosobno, fluidno, nešto što sve prožima poput energije? Ili je Bog osoba s kojom se može komunicirati na osoban način?

Nikako nije nebitno, kakav će biti odgovor. Zašto? Zato, što smisao života i svijeta ovisi o svome izvoru, temelju, počelu. Jedno je govoriti o Bogu kao nekoj ideji daleko u svemiru koja ne utječe na čovjeka. Drugo je govoriti o Bogu koji je osoba, koji umire na križu za čovjeka i njegovo spasenje. Jedno je mišljenje, drugo je istina. Ne mogu svi u isto vrijeme i biti i ne biti u pravu. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali istina je samo jedna.

Upitno je i opasno ako čovjek počne graditi Boga na svoju sliku. Tada to nije Bog već čovjekovo mišljenje o Bogu. Čovjek si uzima za pravo da ona ili on određuje kakav je Bog, da ocjenjuje Boga, da osporava njegovo postojanje ili se čak ruga. Zato je potrebno biti veoma oprezan i uvijek imati dovoljno mudrosti i poštovanja već kada govorimo o Bogu. Za kršćane – katolike je smjerodavno ono što uči dvotisućljetna predaja Crkve, oslanjajući se na Sveto pismo (Bibliju).

Sveti Pavao apostol u svojoj poslanici kaže da sada gledamo kao u ogledalu, a jednom ćemo gledati licem u lice. Nitko prema Bibliji nije vidio Boga. Nitko ne može vidjeti Boga i na životu ostati. Bog se prema Bibliji ipak očitovao ljudima – kroz određene znakove. Na konačni i najvažniji način objavio se u Isusu Kristu – svome Sinu Jedinorođencu. Bog se objavio kao neizmjerno savršena ljubav Oca i Sina i Duha Svetoga. Zbog tih je razloga važno čitati i istraživati Bibliju, slušati misna čitanja i tražiti Boga u bližnjima i u sebi. Najvažnije je „htjeti“, htjeti tražiti, htjeti misliti, htjeti vjerovati, htjeti čitati, htjeti učiti...

Pitanja i zadaci:

1. Napisati pismo – sastavak na temu: „Koji je moj odnos prema Bogu“. Iskreno izraziti svoju vjeru, svoje sumnje, svoja traženja (ili netraženja) Boga. Sastavak neka bude sažet, jasan i konkretan.
2. Zašto je Bog (ne samo za vjernike) konačni i najveći smisao života?
3. Zašto nije svejedno u kakvog Boga čovjek vjeruje?
4. O kakvome Bogu govori Biblija Starog zavjeta, a o kakvome Biblija Novoga zavjeta?
5. Tko je i zašto za kršćane vrhunac i punina objave Boga?

(Jörg Zink)