Katolička je crkva u svojoj dvotisućljetnoj povijesti prošla složen i dubok razvoj. Što god se događalo uvijek je bilo u službi humanizma, u službi dobrote, u službi kulture, u službi prosvjećivanja. Nažalost, događala su se i nesnalaženja, propusti i grijesi sinova i kćeri Crkve. Događao se katkad raskorak između vjere i života. Događala se kršćanska ljubav i ljudske slabosti. Moderno doba donijelo je mnoge svetice i svece.
bl. Majka Tereza (1910.-1997.)
sv. Maksimilijan Kolbe
Mnogi su plemeniti ljudi 20. stoljeća darovali svoje vrijeme, rad pa i život za druge u ime Kristovo. Npr. svećenik Maksimilijan Kolbe tijekom Drugog svjetskog rata boraveći u koncentracijskom logoru žrtvovao je sebe da spasi život oca obitelji... Sjetimo se Majke Tereze – redovnice, rođene u Skoplju, koja je umjesto bogate karijere kao liječnice odabrala služiti najsiromašnijima od siromašnih u dalekoj Indiji navješćujući Krista...
Kako se s burnim događajima 19. i 20. stoljeća hrvala Crkva? Burni događaji počeli su još u 18. stoljeću Francuskom revolucijom koja je odijelila politiku od vjere, državu od Crkve, koja je potisnula vjeru iz javnog života. Francuska revolucija pored neupitnih pozitivnih značajki demokratizacije ondašnjeg društva otvorila je također put „slobodi“ koja je bez vjere ostala na „klimavim nogama“. Nije trebalo dugo vremena da se pojavi surovi kapitalizam, lažljivi socijalizam, okrutni fašizam...
Pad Bastilje
Papa Lav XIII. – objavio je prvu socijalnu encikliku 1891. god. vezanu uz radnička prava i angažman vjernika u društvu
U početku Crkva je na napade reagirala povlačenjem u sebe i obrambenom pozicijom. Društvo koje se radovalo novonastaloj „slobodi“ ubrzo se našlo u raznim ratovima i raslojavanjima u društvu. Na nepravdene režime, ugnjetavanja ljudi osobito siromašnih reagirali su i najviši crkveni krugovi. Od kraja 19. stoljeća Crkva se zauzima za radnička prava. Osuđuju se razne ideologije, posebno rat. Pape se zauzimaju za čovječnije i pravednije društvo, očuvanje okoliša.
Pred novim kušnjama Crkva se našla u vrtlogu Prvog i Drugog svjetskog rata. Kako je Katolička crkva po svojoj naravi univerzalna (sveopća), njezini su se vjernici našli na mnogim stranama. Papinska država (Vatikan) nalazila se u okruženju okupatorske Italije. Ipak, vrh se Crkve i u tim i takvim vremenima borio (koliko je mogao) za slobodu, pravdu i mir. Desetak godina prije početka Drugog svjetskog rata ondašnje su Pape osudile fašizam, nacizam, komunizam. Pozivale su na mir u svjetlu vjere, zaštitu osoba. Nažalost, rat je nadjačio mnoge napore.
U obnovi poslijeratne Europe sudjelovali su razni kršćanski intelektualci – ljudi dobre volje koji su doista željeli pravedno društvo na kršćanskim temeljima. Mnoge deklaracije pa i Dekleracije Ujedinjenih naroda nastale nakon rata nadahnute su kršćanstvom. Ipak, nisu sve zemlje slijedile taj put. Određeni dio zemalja u socijalizmu je tražio pravdu za sve koja se izrodila u novu nepravdu za mnoge. Socijalizam je nerijetko bio neprijateljski orijentiran prema Crkvi. Vjeronauk je u školama bio zabranjen, o vjeri se nije smjelo javno govoriti...
Sva negativna iskustva trpljenja i progona koje je doživjela Katolička crkva u Novome vijeku i modernom dobu, na neki način su pomogli Crkvi da još dublje živi Evanđelje, da nasljeduje siromašnog i progonjenog (raspetog) Krista. Umjesto prividne sigurnosti u materijalnom nada se tražila u vjeri.
Okupljanje svih biskupa na zadnjem općem
Drugom vatikanskom saboru
Najsnažniji poticaj za obnovu Crkve, odnosno njeno posuvremenjenje dogodio se Drugim vatikanskim saborom (1962.-1965.). Njime se Kristova Crkva vraćajući se na izvore – na Evanđelje otvorila svemu svijetu. Uveden je narodni jezik u bogoslužje umjesto dotadašnjeg latinskog. Otvorila se dijalogu s nekršćanskim religijama i ekumenizmu. Drugi vatikanski sabor koji je počeo za pape Ivana XXIII., a završio za pape Pavla VI. naglasio je važnost i poslanje običnih vjernika-laika koji su zajedno sa svojim pastirima-svećenicima pozvani graditi bolji i pravedniji svijet čitajući znakove vremena.
Nasljednik Pape Pavla VI. bio je Papa koji je želio nastaviti reformu započetu s dvojicom njegovih prethodnika pa je simbolički odabrao ime Ivan Pavao. Nakon njegove kratke službe, Papa Ivan Pavao II. nastavio je braniti i zauzimati se za pravo čovjeka kao osobe i pravo naroda na dostojan život. Poznat je po svojim putovanjima diljem svijeta posvećenih jačanju vjere i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Papa Ivan Pavao II. duboko je živio Evanđelje, živio je vjeru Crkve, živio je Drugi vatikanski sabor! Pozvao je sve vjernike da se zauzimaju za pravdu, da se otvaraju Kristu i čovjeku, osobito onome u potrebi. Nova Europa 21. stoljeća treba ostati vjerna svojim kršćanskim temeljima gajeći zajedništvo, pravdu i ljubav. Posljednji interventi Ivana Pavla II. bili su da vjera bude zajamčena Ustavom EU i obuzdavanju ratova.
Uzori 20. stoljeća –
Papa Ivan Pavao II. i Majka Tereza
Pitanja i zadaci:
- Zašto je važan lik Maksimilijana Kolbea i Majke Tereze?
- Zašto je važna Francuska revolucija?
- Kakva je sloboda „opasna“?
- Što se u Crkvi događalo od kraja 19. stoljeća?
- Kako se vrh Crkve odnosio prema Drugom svjetskom ratu?
- Što se glede vjere zbivalo u poslijeratnoj Europi?
- U čemu je važnost (pa i „vrijednost“) progona koje je doživjela Crkva u modernom dobu?
- Što je Drugi vatikanski sabor, kada se dogodio i po čemu je bitan?
- Kako je nastalo dvostruko ime za Papu – „Ivan Pavao“?
- Zašto kažemo da je Papa Ivan Pavao II. bio Papa Drugog vatikanskog sabora?
„Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu. Kršćansku zajednicu naime sačinjavaju ljudi, koje u Kristu sjedinjene vodi Duh Sveti na njihovu hodu prema Očevu kraljevstvu...“
Koncil ima dakle pred očima svijet ljudi, to jest cjelokupnu ljudsku obitelj sa sveukupnom stvarnošću u kojoj živi; svijet kao pozornicu povijesti čovječanstva, obilježen njegovim pothvatima, njegovim porazima i pobjedama. Kršćani vjeruju da je taj svijet, ljubavlju Stvoriteljevom sazdan i uzdržavan, doduše dospio u ropstvo grijeha, no da ga je raspeti i uskrsli Krist, slomovši moć Zloga, oslobodio da se prema Božjem planu preobrazi i tako dođe do svoje potpunosti.“
(ulomci iz Pastoralne konstitucije
„Gaudium et spes“ o Crkvi u
suvremenom svijetu, br. 1 i 2, u:
Drugi vatikansko koncil.
Dokumenti,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb,
41993.)
MOLITVA DUHU SVETOME
Dođi, Duše Presveti, izlij na nas bujice svojih
milosti i stvori nove Duhove u svojoj Crkvi, u
svojim biskupima, svećenicima, redovnicima i
redovnicama, vjernicima, nevjernicima,
grešnicima i svima nama, u svim narodima
svijeta, u svim rasama, klasama i staležima!
Potresi nas svojim božanskim vihorom, očisti nas
od svakoga grijeha i zablude i od svega zla!
Raspali nas svojim ognjem, učini da gorimo i
izgaramo tvojom ljubavlju!
Nauči nas da shvatimo da je Bog sve, sva naša
sreća i radost, da je samo u njemu naša sadašnjost
i budućnost i naša vječnost.
Dođi k nama i preobrazi nas, obrati nas, spasi nas,
pomiri nas, složi nas, posveti nas!
Nauči nas da budemo potpuno Kristovi, potpuno tvoji,
potpuno Božji, po zagovoru i posredovanju,
pod vodstvom i zaštitom Bezgrešne Djevice,
tvoje prečiste Zaručnice, Isusove i naše Majke
Marije, Kraljice mira! Amen!