Crkva u novijoj povijesti
Hrvatskog naroda
Pri kraju govora o povijesti Crkve na svjetskoj i nacionalnoj razini, vrijedno je osvrnuti se na proteklo 20. stoljeće i početke novoga. Kako u svijetu tako je i kod nas u Hrvatskoj proteklo stoljeće bilo burno stoljeće, stoljeće velikih promjena, preokrata, napretka ali i razaranja. Razni ratovi odnijeli su mnoge žrtve. Katolička je crkva sve vrijeme kao i proteklih stoljeća ostala uz „svoj“ narod jer vjera nije neka apstrakcija nego konkretizacija ljubavi Božje u danom vremenu i prostoru.
Kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački u vremenima burnih promjena
„Katolička akcija“ bila je djelatna početkom
20. stoljeća (bazilika Srca Isusova u Zagrebu)
Nakon strašnog Prvog svjetskog rata Hrvatska željna slobode raskida odnose s Austro-Ugarskom i pristupa Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). Pored vremena koja nisu donijela očekivanu slobodu (već nov jaram), Crkva je preko raznih teologa, znanstvenika ali i „običnih“ vjernika-laika bila prisutna u znanosti, umjetnosti, kulturi.
Novi ratni vihor, uspostava Nezavisne države Hrvatske, razni sukobi doveli su mnoge ljude a tako i Crkvu u neobične i teške situacije. Mladi zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac od početka je rata osudio progone Srba, Židova, Roma i drugih manjina u Hrvatskoj. Kao veliki rodoljub tražio je i od političara i od „običnih ljudi“ poštivanje ljudskog dostojanstva, učenje toleranciji i miru.
Drinske mučenice, katoličke redovnice – žrtve ratnog bezumlja i okrutnosti
Dolazak nove jugoslavenske vlasti donio je nove kušnje i izazove. Malo-pomalo događale su se neobične pojave: progoni vjernika, zabrana vjeronauka prvo u srednjim a onda i osnovnim školama, otpor prema religiji, nadziranje i ograničavanje „hrvatskog“ i „vjerskog“. Po podacima ondašnje Crkve (i to iz iseljeništva) u Hrvatskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini nakon 1945. u prvim godinama nove države ubijeno je preko 600 svećenika, redovnica i bogoslova (sjemeništaraca!). Nakon ratnog Jasenovca dogodio se poratni Bleiburg. Nadbiskup Stepinac je raznim pismima prosvjedovao.
Godinu i pol nakon uspostave nove vlasti na optuženičkoj klupi našao se i sam nadbiskup Stepinac. Na montiranom političkom procesu za navodnu suradnju s ustašama i „pokrštavanjima“ i dr. osuđen je na šesnaest godina zatvora i pet (daljnjih) godina gubitka građanskih prava. Premda je nadiskup oštro osuđivao zločine tijekom rata, ponio je križ svoga naroda. Zagrebačka nadbiskupija kao i druge biskupije djelovale su u posebnim uvjetima. U znak potpore i ohrabrenja nadbiskup je za kućnog pritvora u Krašiću (nakon Lepoglave), imenovan kardinalom od strane Pape Pavla VI. u siječnju 1953.
Kardinal Stepinac u zatvorskoj ćeliji
Spomen-ploča blaženog Stepinca
u zagrebačkoj katedrali
Pored višegodišnjeg zatočeništva kardinal Stepinac hrabrio je vjernike i praštao svima. Učio je toleranciji i mudrosti. Govorio je da će oluja proći a Krist ostaje zauvijek – Krist pobjeđuje. Zdravstveno stanje Stepinca u pritvoru bilo je sve lošije. (Postoje ozbiljne indikacije da je bio trovan.) Nadiskup je preminuo 10. veljače 1960. u rodnom Krašiću. Pored protivljenja od strane vlasti pokopan je u zagrebačkoj katedrali.
Drugi vatikanski sabor (1962-1965. god.) poboljšao je sliku Crkve kod mnogih ljudi. Nešto bolja situacija bila je i na jugoslavenskim (i hrvatskim) prostorima. Situacija je bila nešto bolja premda ne i dobra. I dalje nije bilo uputno biti vjernik i javna osoba. Država je bila strogo odijeljena od Crkve. Crkva je bila „stjerana“ u sakristije. 1963. god. počinje izlaziti „Glas Koncila“ kao list koji promiče koncilske ideje i život Crkve na hrvatskim prostorima. Glas Koncila bio je veliko ohrabrenje za ondašnje vjernike. Svaki se broj čitao s velikim zanimanjem.
Kardinal Franjo Šeper, zagrebački nadbiskup, nasljednik A. Stepinca, obnašao je važnu službu prefekta Kongregacije za nauk vjere u Rimu
Hrvatski teolozi sudjelovali su u događanjima Drugog vatikanskog sabora. Utjecali su na uvođenje narodnog jezika u bogoslužje. Dovoljno je sjetiti se glagoljice. Naši teolozi puno su radili na području ekumenizma, zbližavanja s kršćanima drugih Crkvi. Sve se više radilo na dijalogu s onima koji ne vjeruju. Nastalo je teološko društvo „Kršćanska sadašnjost“ s vrijednim knjigama i „PAKS“ istoga društva s izdanjima katehetskog, sadržaja (dušobrižništvo, kateheza u župi, novi mediji komuniciranja).
U duhu Drugog vatikanskog sabora kojim se Crkva otvorila na suvremen način svijetu, u lipnju 1966. god. potpisan je Protokol između Svete Stolice i Jugoslavije o međusobnim odnosima. Poboljšanju odnosa doprinio je posjet predsjednika Tita u ožujku 1971. god. papi Pavlu VI. Te je godine sagrađena prva katolička crkva u Zagrebu nakon rata u poslijeratnoj Jugoslaviji. To je bila crkva Kraljice Svete Krunice na Borongaju.
Crkva Kraljice Svete Krunice, Borongaj, Zagreb
Crkva Svetog Križa, Siget
Sve do 1990. nastalo je razmjerno malo crkvi na području velikih gradova. U Novom Zagrebu nastala je npr. samo jedna – Crkva Uzvišenja Svetog križa u Sigetu. Crkve su bile razmjerno skromne odražavajući duh vremena u kojem su nastale. Zagrebačka katedrala početak je obnove dočekala tek 1990. Te su godine održani prvi višestranački izbori. Dolazi do mirne predaje vlasti i uvođenja demokracije. Crkva je zajedno s mnogim građanima Hrvatske s velikom radošću dočekala višestoljetnu slobodu.
Devedesete godine su na veliku žalost donijele novi rat koji je odnio oko 11.000 života. Hrvatski su branitelji s krunicom oko vrata branili svoj dom od nametnutog velikosrpskog agresora. Na meti agresora bile su civili, bolnice, škole, domovi, privatne kuće, skloništa, crkve. U nedavnom domovinskom ratu u Hrvatskoj uništeno je ili oštećeno 1313 katoličkih crkvi.
Srušena crkva u Voćinu
Zid boli – sagrađen u spomen na poginule i nestale hrv. branitelje (Selska c., pa Mirogoj)
Crkva u Hrvata nije prekidala s ekumenizmom niti u jednom trenutku rata. Suprotna je strana povremeno prekidala odnose i susrete. Tijekom zračnih uzbuna i padanja bombi nisu se prekidale molitve za pravedan mir i normalan život. Više nego bilo kada ratna je situacija mnoge pojedince navela na promišljanje o smislu života, o molitvi, o budućnosti. Tih se godina mnogo govorilo o potrebi duhovne obnove.
Dolaskom relativnog mira na hrvatske prostore malo-pomalo zaboravljala se potreba duhovne obnove. Društvo je padalo sve više u financijsku krizu zbog proteklih režima, rata i kriminala. Financijska kriza bila je ponajviše posljedica moralne krize. Ipak, dogodili su i ohrabrujući susreti. Hrvatska je kao rijetko koja zemlja imala čast u osam godina tri puta ugostiti Papu (prije nezamislivo). Stoto jubilarno putovanje velikog i časnog Pape Ivana Pavla II. bilo je upravo u Hrvatsku.
Stotine tisuća hodočasnika na Papinu 100. putovanju – 07. 06. 2003. (na obljetnicu prvog priznanja Hrvatske – 07. 06. 789.)
Pitanja i zadaci:
- Zašto se Katolička crkva u Hrvata „bavila“ nacionalnim pitanjima?
- Kako se službena Crkva odnosila prema progonima manjina u Hrvatskoj?
- Zašto je nadbiskup Stepinac na montiranom procesu osuđen na višegodišnju robiju?
- Kako je nadbiskup Stepinac završio svoj život?
- U čemu je bila važnost „Glasa Koncila“?
- Što je bilo na crkvenom planu 1971. godine?
- Koliko je u nedavnom ratu oštećeno katoličkih crkvi?
- Koja je bila uloga Crkve u Hrvata za domovinskog rata?
- Što bi bila duhovna obnova (toliko potrebna Hrvatskoj)?
- Koliko je puta i kada Papa Ivan Pavao II. posjetio Hrvatsku? Što je poručio građanima i vjernicima ove zemlje?
Mi smo baklju vjere primili od naših otaca:
oni su nam je kroz mučna i duga stoljeća
sačuvali i prenijeli, ne bez tjeskobnih kušnja i
golemih žrtava, rastrzani slabostima ljudske naravi
i često gnječeni nemilim vremenima...
Potrebno je da o svemu tome razmislimo
u duhu istinske obnove i obraćenja,
kako bi se ... povijest Božjeg spasenja i oslobođenja
mogla na ovom tlu i u našem narodu nastaviti
novom duhovnom snagom i u budućnosti...,
obogaćena svime što Bog hoće i traži od nas,
današnjih vjernika, i što njegov Duh danas
„govori Crkvama“ (Otk 2,7).
HRVATSKI BISKUPI, 1976.
U dubokoj zahvalnosti dobrome Bogu – izvoru svake
dobrote i dobra u našem narodu ponizno molimo Gospodina
da nas sve blagoslovi. Molimo da nas Svevišnji
u svome Duhu jača u mudrosti, vjeri, hrabrosti i dobroti.
Molimo Gospodina da budemo dostojni nasljednici
naših predaka, svih plemenitih ljudi s ovih prostora,
svih žrtava ratova i poraća. Molimo Spasitelja da budemo
graditelji civilizacije ljubavi i mira u domovini Hrvatskoj.
TB, 2006.