Tema „Pred tajnom života“ u svoja dva dijela uvela nas je u središnje pitanje koje obrađujemo, a to je pitanje nastanka svijeta. Pitanje je, je li svijet nastao evolucijom ili stvaranjem? Čovjek je oduvijek promišljao o nastanku svijeta. U drevna vremena (davno prije kršćanstva) ljudi su vjerovali da je svijet golema ravna ploča koju nose slonovi. Potresi i razne kataklizme bile bi posljedica kretanja bića koja drže Zemlju. Ljudi su promatrali prirodu, te su mijenjali svoja shvaćanja u skladu s razvojem znanosti i mišljenja.
Michelangelo: Stvaranje
Na razvoj znanosti i ljudskog mišljenja snažno je utjecalo kršćanstvo. Nadovezujući se na židovsku objavu i religiju, kršćanstvo je učilo i uči da je svijet stvoren od Boga. Prema Bibliji svijet je nastao u određenom trenutku zahvaljujući Božjoj intervenciji (zahvatu). Mnogo je stoljeća bilo sasvim normalno da je svijet stvoren. Božja stvaralačka moć nije bila upitna. Neki znanstvenici iz 19. stoljeća donijeli su nov pogled na nastanak svijeta. Teorija evolucije o postupnom razvoju živih bića na Zemlji, „potresla“ je mnoga dotadašnja shvaćanja.
Već je istraživač Jean Baptist De Monet Lamarck (1744-1829) govorio kako su vrste živih bića promjenljive i kako se same selekcioniraju, od nižih prema višim bićima. Charles Darwin (1809-1882) utvrdio je nestalnost oblika živih vrsta, tj. da se potomci uvijek razlikuju od roditelja (prva tvrdnja) i da zbog utjecaja okoline preživljavaju jači i otporniji – prirodni odabir ili selekcija (druga tvrdnja). Neki su teoriju evolucije shvatili kao dokaz da Bog nije stvorio svijet.
J. B. Lamarck C. Darwin
A. Einstein E. Hubble
Znanstvenici Albert Einstein (1879-1955) i Edwin Hubble (1889-1953) ustanovili su početkom 20. stoljeća da svemir raste, odnosno da se galaksije udaljavaju jedna od druge velikom brzinom. To je bio dokaz da je cijeli svemir nekada bio skupljen na jednome mjestu u velikoj gustoći. Početak „širenja“ te velike točke znanstvenici nazivaju „veliki prasak“ (engl. „big bang“). Drže da se to dogodilo prije otprilike 15 milijardi godina.
Belgijski katolički svećenik i astronom Georges Lemaitre (1894-1966) svojom idejom o praatomu zaključuje da sav daljnji razvoj svemira i svijeta potječe od toga početnog praatoma. Engleski fizičar Stephen Hawking (1942), autor djela „Kratka povijest vremena“ uvodi pojam „točka singularnosti“ kojim označava sabijanje gustoće u jednu točku kada više ne vrijedi zakon fizike. Veliki prasak značio bi da smo znanstvenim putem došli do neshvatljive točke postojanja svemira.
G. Lemaitre S. Hawking
Pored mnogih teorija i hipoteza početak svemira još je uvijek obavijen tajnom. Tajna se sastoji što je taj događaj bio jedinstven. Ne može se usporediti s bilo čime drugim. Velikim praskom nevidljivo i nespoznatljivo postalo je tvarno (materijalno). U početku sve se kretalo i imalo je visoku temperaturu. Usporavanjem procesa i hlađenjem nastali su prvi oblici materija, zvijezde i planeti. Prije oko 5 milijardi godina nastao je i planet Zemlja. Tada kozmička etapa evolucije, prelazi u kemijsku kojom nastaje zaštitni ozonski sloj (prije oko 4 milijarde godina). Milijardu godina kasnije događa se biogeneza kojom nastaju prva živa bića.
Prije oko 2 milijuna godina, slijedom svih tih etapa, dolazi do pojave prvog ljudskog bića zvanog „homo erectus“. Njegove su oznake bile uspravan hod, rukovanje primitivnim alatima, otkriće odgoja kao prenošenja iskustva i umijeća. Prije oko 500.000 godina govorimo o „homo habilusu“ koji komunicira govorom, ovladava vatrom, sklanja se u skloništa, razvija nomadsku privredu. Prije oko 60.000 godina čovjek prelazi u današnjeg „homo sapiensa“ s današnjom težinom mozga oko 1,5 kg, misaona aktivnost, dugoročna memorija, pismena komunikacija (početak pisma). Dugotrajni proces „očovječenja“, tj. prelaska od životinje u čovjeka nazivamo hominizacijom.
Homo erectus
Krapinski neandertalac
Zanimljivo je da ti drevni praljudi otkrivaju mnoge značajke svojstvene današnjem čovjeku. Npr. krapinski neandertalci pokazuju u svojim ostacima (fosilima) da su imali složeno ljudsko ponašanje, brigu o mladima, brigu za unesrećene, podjelu hrane, podjelu poslova... Teško je jasno odrediti trenutak kada je čovjek postao čovjek u današnjem smislu te riječi. Otvoreno ostaje pitanje kako povezati biblijskog Adama i Evu s praljudima, s evolucijom i s dvomilijunskim razvojem čovječanstva na Zemlji...
Znameniti prirodoslovac svoga vremena Karl von Linne (1707-1778) rekao je da: „Ima vrlo mnogo načina kako je Neizmjerno biće u početku svijeta stvaralo“. Poznati paleontolog i geolog, Pierre T. de Chardin u kršćanstvu (Bibliji) prepoznaje krunu i dovršetak čitave kozmičke evolucije. Za Chardina Krist je os i cilj cjelokupnog svjetskog zbivanja, vrhunac svih uzlaznih sila evolucije. Današnja Crkva ne odbija evoluciju koja ne isključuje Božji zahvat u stvaranje. Biblijska pripovijest o stvaranju svijeta puna je simbolike. Ispravno shvaćena pruža važan uvid u temeljna pitanja čovjekova početka i smisla u Bogu.
K. Linne T. Chardin
Evolucija koja bi bila „otkinuta“ od svojih temelja, izvora i smisla (koje daje vjera), izgubila bi svoju čvrstoću i uporište. Veoma je važna spoznaja o kojoj govori Chardin da čovjek nije „izgubljeni dio u kozmičkoj osamljenosti, već da ga univerzalna volja za životom prožima i uljuđuje se u njemu“. Čovjek sa svojim svijetom (prirodom) nije nastao slučajno. Živo biće ne može nastati iz neživoga. Možemo shvatiti i prihvatiti postupnost života. Teže je razumjeti kako je nastao prvi čovjek, prva životinja, prva biljka, prvi spoj, prvi atom (praatom)...
Prema teoriji stvaranja – sve što postoji je dar Božje ljubavi. Svijet je stvoren iz želje za životom i ljubavlju. Svijet nije vječan. On ima svoj početak ovisan o Bogu koji ga je stvorio. Veliki francuski filozof Jean-Jacques Rousseau bio je oštar u svojoj kritici: „Kolika je to glupost pretpostaviti da se sva ta harmonija može izvesti iz slijepog mehanizma slučajno pokrenute materije! Da je pasivna i mrtva materija bila u stanju proizvesti živa i osjećajna bića; da je slijepi slučaj mogao proizvesti inteligentna bića i da je ono što ne misli moglo biti tvorac misaonih bića“.
J. J. Rosseau
Najznačajni predstavnik teorije evolucije, Charles Darwin, priznao je da u konačnici postoji Stvoritelj, tj. da je „život prvobitno mogao udahnuti Stvoritelj u nekoliko ili samo jednom obliku“. Malo prije spomenuti znanstvenik Albert Einstein jednom je izjavio da u svome radu „ponizno pokušava shvatiti i najmanji djelić razuma koji se očituje u prirodi“. Pretpostavka za dijalog između vjere i znanosti jest dobro poznavanje teorije evolucije (evolucionizma) i teorije stvaranja (kreacionizma).
Pitanja i zadaci:
- Što su bile Darwinove dvije glavne teze na kojima se temelji učenje o evoluciji?
- Zašto je Darwinovo učenje „potreslo“ mnoga dotadašnja učenja?
- Što je učio katolički svećenik i astronom Lemaitre?
- Što označava Hawkingova „točka singulariteta“?
- Kako je u najkraćim crtama „izgledala“ dugotrajna evolucija?
- Kako su se zvali „preci“ današnjih ljudi? Koje su bile njihove oznake?
- Što je hominizacija?
- Zašto evolucija bez vjere „gubi“ svoje uporište? Slažete li se? Zašto?
- Isključuje li Rousseaova kritika evoluciju? Zašto?
- Zašto Darwin spominje Stvoritelja?
- Što je po Chardinu dovršetak i kruna cjelokupne evolucije?
- Što je zaključak ove teme prema citatu Karla von Linnea?
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
Gospodine, Bože moj, silno si velik!
Odjeven veličanstvom i ljepotom,
svjetlošću ogrnut kao plaštem!
Nebo si razapeo kao šator,
na vodama sagradio dvorove svoje.
Od oblaka praviš kola svoja,
na krilima vjetrova putuješ.
Zemlju si stavio na stupove njene;
neće se poljuljati u vijeke vjekova,
pokrio si je vodama bezdanim k'o haljinom,
iznad bregova stajahu vode;
Ti daješ te niče trava za stoku
i bilje na korist čovjeku
da izvede kruh iz zemlje
i vino što razvedruje srce čovječje;
Kako su brojna tvoja djela, o Gospodine!
Sve si to mudro učinio:
puna je zemlja stvorenja tvojih.
I sva ova bića željno čekaju
da ih nahraniš navrijeme.
Daješ li im, tada sabiru,
otvaraš li ruku, nasite se dobrima.
Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže;
ako dah im oduzeš, ugibaju
i opet se u prah vraćaju.
Pošalješ li dah svoj, opet nastaju,
i tako obnavljaš lice zemlje.
(Ps 104)