Ne može se zanijekati da tijekom određenih razdoblja u povijesti nije dolazilo do nesuglasica između vjere i znanosti. Do određenih nesuglasica može dolaziti i u ovo suvremeno doba, prije svega, ako se ne poznaju granice vjere i granice znanosti. Tijekom povijesti dolazilo je do nesporazuma između vjere i znanosti upravo zato što se te granice nisu uvijek poštivale (često i nesvjesno). Pojmovi nisu bili dovoljno jasni. Kako mnogi mladi i odrasli i dan danas ne razumiju odnos vjere i znanosti, npr. problem evolucije i stvaranja, dobro je uočiti u kratkim crtama temeljnu problematiku...
Velik napredak znanosti proteklih stoljeća nosi u sebi težnju za što cjelovitijim znanjem. Ipak, sasvim je jasno da to danas nije moguće. Svaka znanost postala je tako velik i širok pojam da se njeni znanstvenici mogu baviti samo njome, ne i drugim znanostima. Npr. znanstvenik – biolog posvetit će samo svojoj znanosti – biologiji. Koristit će rezultate srodnih znanosti. Ipak, bit će samo biolog. Jasno je da za cjelinu znanja nije dovoljno poznavanje jedne od znanosti, već poznavanje sveukupne zbilje.
Sve do Srednjega vijeka znanstvenici su nerijetko imali sveobuhvatno znanje. Tako su primjerice dobri matematičari istovremeno bili i dobri filozofi, pravnici, biolozi i teolozi. Filozofija i teologija bila je prisutna u raznim studijima i učenjima. Za sva se ta područja rabio opći izraz – znanost. Počevši od 17. stoljeća, pojam znanosti sve se više grana na razna područja i usavršava.
Znanosti i znanstvene discipline postaju samostalne. Svaka ima svoja vlastita pravila, postupke, ciljeve, metode rada. Ipak, jedna se opasnost nadvija. Postoji opasnost gubitka cjeline, temelja, izvora. Neće li nekom liječniku u otkrivanju i liječenju bolesti, možda, (jednoga dana) nedostajati filozofija? Neće li nekom ekonomistu nedostajati etika i moral u istraživanju i radu? Zato se danas ponovno sve više ide korelaciji – povezivanju različitih područja (interdisciplinarni pristup).
Najjednostavnije rečeno, znanosti se dijele u cijelome svijetu na dvije skupine: na prirodne i na društvene. Prirodne znanosti proučavaju vidljivu, osjetilnu, materijalnu razinu. One istražuju samo ono što je opipljivo i mjerljivo. Znanstvenici prirodnih znanosti stvaraju hipoteze (tvrdnje) koje potvrđuju ili opovrgavaju pokusima (eksperimentima). Društvene znanosti proučavaju duhovnu, životnu, misaonu, nadmaterijalnu razinu. Istražuju ono što obuhvaća ali i nadilazi vidljivo i materijalno. Dok prirodne znanosti postavljaju pitanje: „„Kako?“, „Tko?“, „Što?“ „Gdje?“ itd., društvene znanosti pitaju: „Zašto?“, „Čemu?“.
Prirodne (pojedinačne) znanosti su biologija, geografija, meteorologija, geologija, paleontologija, fiziologija, agronomija, zoologija, antropologija i mnoge druge. Društvene (univerzalne) znanosti čine filozofija i teologija. Biolog će evolucijom tumačiti - kako se svijet razvijao. Teolog će stvaranjem tumačiti - zašto se svijet razvijao. Jedno ne isključuje drugo. Svaki znanstvenik ima svoj predmet istraživanja. Cjelina znanja (istina!) moguća je tek uvažavanjem i povezivanjem više znanosti čovjekova uma.
Galileo Galilei (1564-1642), veliki talijanski fizičar i astronom, ispravno je zastupao heliocentrični sustav, tj. da je Sunce u središtu našeg planetarnog sustava (izvorno učenje Nikole Kopernika (1473-1543), katoličkog redovnika i astronoma). Galilei kao i njegovi protivnici, međutim, nisu razlikovali prirodoznanstveni pristup svemiru od duhovno-vjerničkog pristupa istoj zbilji. A to je bio zahtjev eksperimentalne metode čiji je bio glavni predstavnik. Ondašnji teolozi branili su geocentrični sustav koji se činio u skladu s Biblijom (da se svi planeti zajedno sa Suncem kreću oko Zemlje).
N. Kopernik G. Galilei
Suprostavljene strane prekoračile su svoje ovlasti (i mogućnosti) istraživanja. Galilei je koristio biblijske citate, a teolozi astronomske i matematičke pojmove da pokažu i dokažu, tko je u pravu. Posljednjih je stoljeća jasno da vjera i znanost mogu ići zajedno uz poštivanje autonomije pojedinih područja. Kako je izjavio ne tako davno blagopokojni Papa Ivan Pavao II.: „Vjera i razum izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine. Sam Bog je pak onaj koji je usadio u srca ljudi nastojanje da spoznaju istinu i da najposlije ipak spoznaju i njega kako bi spoznavajući i ljubeći njega prispjeli isto tako k punoj istini o samima sebi.“
Zaključno, možemo ustvrditi, da evolucija ne isključuje stvaranje i obrnuto. Bog koji je po vjeri Svemoguć može stvarati evolucijom. Kada bi evolucija isključivala Boga, onda bi ona postala „Bog“. Tada bi biologija postala teologija, a odnosi među znanostima (istini) poremećeni i besmisleni. Rezultati prirodnih znanosti pokazuju složenost i ljepotu darovanog svijeta. Vjernik u tome i takvome svijetu traži istinu i smisao. Vjera koja prosvjetljuje razum prepoznaje tragove Božje u prirodi, ljepoti, umu i dobroti (... dijalog vjere i znanosti ...).
Pitanja i zadaci:
- Mogu li znanstvenici prirodnih znanosti dokazati da Bog postoji odnosno da ne postoji? Zašto?
- Zašto je tijekom nekim razdoblja u povijesti dolazilo do nesuglasica između vjere i znanosti? (Npr. slučaj Galilei.)
- U kakvom su sada odnosu vjera i znanost?
- Kako se dijele znanosti? Koja je temeljna razlika?
- Zašto filozofiju i teologiju ubrajamo u univerzalne, a ne u pojedinačne znanosti? (Što te znanosti istražuju?)
- Zašto Crkva (vjera, kršćanstvo) proučava npr. problem pobačaja, eutanazije, ovisnosti...? (Kakve to ima veze s vjerom? Zaključak.)
- Koji je odnos evolucije i stvaranja?
Bog je u svemu.
U zraku, u vodi.
Bog rijeku drži za ruku,
Od izvora do ušća je vodi.
Bez njega kiša ne bi imala
Hrabrosti pasti,
Trava ne bi umjela rasti,
Trešnja ne bi znala cvasti.
Bog je u prirodi
Što i šaptač u teatru
Ložač je u lokomotivi života
Životnu potpaljuje vatru.
Bog za ptičje seobe
Predvodi laste
Bog je u svemu što je bilo, što će biti,
U svemu što raste.
Zvonimir Balog