Mnogi ljudi, ne samo srednjoškolci, znaju pitati, treba li se ispovijedati. Kažu da je dovoljno kod kuće se pokajati. Teško im je shvatiti, zašto se treba kod svećenika pokajati i priznati grijehe. Smatraju da je to osoban čin privatne naravi koji ne traži javno očitovanje. Čovjek bi bio sam mjerilo onoga što je dobro i onoga što nije. Čovjek bi sam „sređivao račune“ s Bogom. Vjera bi postala privatna stvarnost, nešto što ne dotiče širu zbilju. Osim što je prekršena skromnost i poniznost koja bi trebala resiti sve kršćane, izgubio se smisao darovanosti. Dobrota, opraštanje, zajedništvo nisu prvotno čovjekova zasluga već milosni dar Božji.
Svaka je ispovijed ili pomirenje priznanje čovjekove malenosti pred Bogom. Sakrament pomirenja je priznanje da nam na putu života treba milost, priznanje da smo griješili i da prihvaćamo Kristov dar praštanja. U Novom zavjetu jasno se nalazi rečenica koju je Krist uputio apostolima: „Kojima oprostite grijehe, oprostit će im se; kojima zadržite grijehe, bit će im zadržani“. Tko može oprostiti grijehe drugima? Može li to činiti čovjek? Bog je prema Bibliji i Crkvi jedini koji oprašta. Ljudi mogu praštati po Kristovoj ovlasti. Krist je opunomoćio apostole – prve biskupe. Ta se ovlast širila na prezbitere – svećenike. Dan danas da bi svećenici mogli ispovijedati, moraju imati posebno odobrenje (mandat) od biskupa u mjesnoj biskupiji.
Netko će pitati o smislu ispovijedi s obzirom na to kako često čovjek griješi. Odgovaramo, da pokornik u ispovijedi „čvrsto odlučuje da će se popraviti i više neće griješiti“. Naglasak je na odluci. Čovjek odlučuje ne griješiti. Nije problem toliko u grijehu koliko u nakani. Kako kaže poslovica, nije problem kada čovjek padne, već kada padne a ne može se više ustati.
Svakoj dobroj ispovijedi prethodi pokajanje – u nutrini. Sakrament pomirenja vanjsko je očitovanje onoga što se događa u nutrini u duhu. Ispovijed je obvezna za teže grijehe. Preporuča se od strane Crkve ispovijedati se iskreno i za lakše grijehe.
Krist je svojom otkupiteljskom žrtvom na križu pobijedio zlo i grijeh. Dar oproštenja prima se preko crkvenih službenika koji se i sami ispovijedaju. Radi se o velikoj milosti i daru koji se nikako ne bi smio zanemariti.
Kada netko griješi, ne ranjava samo svoj, „privatni“ odnos prema Bogu, već griješi i prema zajednici Crkve. Crkva je mistično tijelo Kristovo (biblijska tvrdnja). Grijehom članova Crkve trpi cijela Crkva kao živo tijelo Kristovo. Grijeh prema Bogu i Crkvi odražava se i na odnos prema bližnjima. Konačno, griješimo i prema sebi. Zato je važna sakramentalna ispovijed – pomirenje.
Danas se sve češće koristi naziv „sakrament pomirenja“ a ne „sakrament ispovijedi“ da se istakne smisao i cilj ispovijedi. Nije cilj ispovijediti se, već pomiriti se s Bogom, s Crkvom, s bližnjima i sa sobom. Čin pomirenja dolazi u obliku Božjeg dara čovjeku.
Sakrament pomirenja događa se u četiri faze:
a) kajanje (bol i žaljenje zbog grijeha),
b) ispovijed (izvanjsko priznanje grijeha)
c) odrješenje (svećenikovo oproštenje u
ime Kristovo, najvažniji trenutak)
d) pokora (promjena života, popravljanje
učinjene štete)
Preporuča se ispovijediti se kod svakog težeg grijeha, te prije Uskrsa i Božića.
Pitanja i zadaci:
- Zašto pokajanje kod kuće ne može zamijeniti sakramentalnu ispovijed?
- Što Biblija govori o sakramentu pomirenja?
- Koje sve razine zahvaća pomirenje i oproštenje koje se prima kao dar?
- Koje su četiri sastavnice u događaju sakramenta pomirenja?
Smiluj mi se Bože po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom.
Poškropi me izopom da se očistim,
operi me, i bit ću bjelji od snijega.
Objavi mi radost i veselje,
nek se obraduju kosti satrvene!
Odvrati lice od grijeha mojih,
izbriši svu moju krivicu!
Čisto srce stvori mi Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Žrtve ti se ne mile,
kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.
(Ps 51)