2005. godine u Hrvatskoj je u prometnim nesrećama poginulo 334 osoba. Četvrtinu poginulih bile su osobe mlađe od 25 godina. Ne treba spominjati teže i lakše ozlijeđene. Ne treba spominjati invalide, one koji će ostatak života provesti ovisni o pomoći drugih. Što reći pametno nakon ovih tvrdnji? Katkad jedino preostaje šutjeti pred tužnom i pretužnom bilancom koja se često događa na našim prometnicama. Kao oni koji uče iz mudrosti i vjere znamo da nije problem ono što se događa na prometnicama, koliko ono što se događa u samoj nutrini vozača.
Doista se možemo upitati, što se događa u nutrini čovjeka koji poseže za dvostrukom ili trostrukom brzinom veće od dopuštene. Što se događa u glavi vozača kojem upravlja vozilo (stroj)? Ili, zašto toliki mladi (i odrasli) luduju za automobilima i motorima? Znamo da postoji u naravi čovjeka (osobito kod muškog svijeta) određena količina adrenalina koja vuče u izazove, u borbe, u uzbuđenja, u utrke. Znamo također da je temeljni nagon u čovjeku – nagon za životom i napretkom. Kako shvatiti svjesno (ili nesvjesno?) srljanje u opasnosti?
Stvari postaju dodatno dramatične ako imamo na umu da u prometu nerijetko ginu i oni koji nisu krivi. Netko u jurećem vozilu može naletjeti na vozilo iz suprotnog smjera koje nema veliku mogućnost manevriranja. Radi li se o sudbini? Je su li krive ceste? Je li tako moralo biti? (...) Ili su krivi nesavjesni (nemoralni) vozači kojima ne samo da nije svet njihov život, već i život svojih suputnika i drugih sudionika u prometu.
Lijepo je imati dobro vozilo. Lijepo je uživati u vožnji. Tužno je što je svaka vožnja postala određen (izvjestan) rizik zbog neodgovornog i nepoštenog ponašanja određenog broja pojedinaca. Spomenuti broj pojedinaca svakako nije malen. Strašan je podatak da je od uspostave demokratske Hrvatske (od 1990. do 2004. god.) u našoj domovini u prometu poginulo više od 11.000 ljudi (koliko i u domovinskom ratu!).
Svaki ljudski život po crkvenom i svakom drugom razumnom učenju je velik, neponovljiv i neprocjenljiv. Kako ne žaliti mlade koji su stradali u 18. god. (ili čak ranije)? Uvažimo li učenje Talmuda da, tko je spasio jedan ljudski život, jednako je kao da je spasio cijeli svijet, trebamo krenuti u akciju. Svatko od nas (tko čita ove retke) može učiniti mnogo, veoma mnogo ako na vrijeme upozori i potakne na promjenu bliskog prijatelja, susjeda, roditelja, sebe na odgovorno ponašanje u prometu...
Naravno da je teško mijenjati se. Mnogi kada uđu u automobil zaboravljaju na zdravlje, život, obitelj, Boga. Auto postaje neko božanstvo, ovisnost – idol. Idolopoklonstvo je velik grijeh pogotovo ako vodi u brzu smrt. Stvari treba staviti na svoje mjesto. Čovjek ne može biti vjernik i istovremeno svojom divljaštvom na cesti ugrožavati sebe i druge. Potrebna je skromnost i umjerenost! Potrebno je sjetiti se nekoliko milijardi ljudi na ovome svijetu koji gladuju. Potrebno je sjetiti se Krista koji je prošao zemljom čineći dobro i samo dobro. Osobni kratkotrajni užici jurnjave ne bi smjeli biti važniji od sreće u ovome i idućem životu...
Pitanja i zadaci:
- Navesti (ako nije preosobno pitanje) slučajeve poznanika – prijatelja koji su stadali u prometu? Kada, kako i zašto?
- Što je uzrok tako velikog broja nesreća u prometu?
- Zašto ima mnogo mladih u prometnim nesrećama?
- Kako smanjiti broj prometnih nezgoda i nesreća (vlastito mišljenje)?
- Kako se tvoji vršnjaci – poznanici ponašaju (kao vozači)?
- Zašto je ponašanje u prometu sve više moralni problem?
- Zašto problem ponašanja u prometu duboko zadire i u sam život vjernika – katolika?
uvod u molitvu:
Na kotačima ili drukčije kršćani su uvijek mudri vozači i putnici svijetom koji zahvalno i odgovorno čuvaju dar vlastitog života i života svojih bližnjih. Ugrožavanje istoga predstavlja teško moralno zlo protiv Božjeg i ljudskog zakona.
molitva:
Molimo Gospodina da uvijek budemo dobri vozači.
Molimo ga da naša putovanja budu dobra i sigurna,
te da nikada ne ugrozimo bilo čiji život.
Neka naša vožnja bude odraz mudrosti,
zahvalnosti i odgovornosti. Amen.